Na zidovima emocije
Tragovi utjehe
Ostali su zauvijek
I tek radost poneka
Naježenog daha
Jedna mala pukotina
U kojoj sjena tvoja
Tiho huči vjetru
Beznadne duše moje
Gdje uporno stvara
Toplu melodiju
A samo zid
Raduje za dvoje

Zauvijek tvoja, Eru

Neka ti suze umiju obraze
I smire nemirno more tvoje
Jer što ostaje bez nade
To pravo je lice boje

Ne traži da šapćem ime tvoje
U noći satkanoj od svile
Gdje mjesta tvom imenu nema
A mnoge su ga snile



Jedan je momak odlučio posjetiti svoju djevojku noć prije vjenčanja. Bili su zajedno 6 godina kada su odlučili prekinuti, a i otada je prošlo već mnogo vremena. Gotovo da se može osjetiti paučina u tom vremenskom periodu.
On je krenuo na dalek put i ostao sam. Imao je djevojaka doduše, ali sve su one bile bezlične spram njoj... Nikad joj nije htio ni znao prići.... to bi značilo otvoriti srce, a to je teško.
Nakon mnogo godina došao joj je poželjeti sreću jer izabranik njenog srca više nikada neće biti on. Njihovo je vrijeme već odavna prošlo. Došao joj je u noći kada je trebala biti najsretnija.
Izjavljuje joj da ju voli i ponovno odlazi. Nikad više neće biti skupa, a sada moraju i živjeti u toj spoznaji.
Nije joj htio ponuditi ništa više, već samo malo svog samotnog osjećaja...Da ne bude sam u svojoj samoći morao je raniti djevojku.




POUKA: Volite li nekoga - nikada nije kasno. Recite, pokažite, djelujte. Ne radite to kako biste uništili nečije snove....i nikako dan prije vjenčanja! Uranite. Nemojte kasniti. I ne budite sebični. Ne izgovarajte te riječi ako niste sigurni ili ako ne znate što biste s njima. Otvorite srce. Nemojte bježati. Najteži su putovi uvijek najdragocjeniji.

True story.

Tvoj dodir meki sad je njena postelja
- utočište satkano od tvojih osmijeha

Usne od baršuna tuđa su utjeha
-slatki nektar s izvora

Nezaboravni su zagrljaji potpora
-njenim nemilim bremenima

Drugi zrak,drugo nebo, drugo sunce sja
druge duge, druge trave, druga ja

Tamo negdje u travi
izdaleka pokošen
gdje igra se sa sjenkom
sjedi zatravljen

S nestašnom se kosom
igra bezbrižno
i plete vijenac sreći
ponizno

Gdje gleda ga vjetar i
sunce sjajno gladi
on smije se dugi
što ga iznenadi

Svijet ruši se iz snova
poput kakvih nemilih primisli
voljet' ništa nije nova
ako se o tome ne misli

Krvlju riječ kola
vrpoljeći se iznutra
- ustati od stola
nemirna je utjeha

Cvijet po cvijet
Sat po sat
Mirnoća više ne opušta
Kap po kap
Svijet po svijet
sve se više propušta


Poljupci davno meki
pustih ljeta navika
I zagrljaji neki
prašnjavih uspomena

Venu, gasnu, umiru
na obali snova
Žeđaju, čeznu, utapaju
nije ništa nova

Ne dolaze mi snovi
Čudne prikaze

Nestaje boje
tintom razmazane

Nedostaje zvuk mi
dalekih vlakova

Zametnut trag
zaboravljenih tračnica

Ne dolaze snovi
Ne dolaze sanje
Ne dolaze sni

Ne dolazi više nitko

.....

Pa ni ti

Dok jedem moju večernju jabuku, ispripovjedit ću vam što mi je na duši mojoj. Znate, nije me bilo dugo, i ne znam kakva je situacija s današnjim blogovima –pišu li se oni uopće više?, ali štošta se toga preokrenulo u mojoj lijepoj glavi. Prijatelji koji to dugo nisu bili- opet su se vratili u moj život, a oni koji su to glumili otišli su iz mog života. I lijepo je, zbilja, i fina je ova jabuka. Osjećam se slobodno i kako to volim reći kao dodatak: „I vjetar mrsi moju kosu.“

Ali ono što mene muči jest ONA. Ne znam jeste li kad imali osjećaj da vas osoba istoga spola mjerka. Gdjegod prošla, gdjegod došla ONA me gleda. Jučer me gledala, a ako ju vidim i sutra će. Ne volim žene, ali zbilja mislim da je na rubu da mi priđe. Nemam gay radar, ali zašto onda neprestano čujem pi pi piiii? Proklete onomatopeje, to se da objasniti.

Reći ću joj jednostavno, onako kao kad mi nude nekakav internet paket putem telefona. Ravnodušno i pravocrtno-„No me intereso cabron“.

Neki ljudi kada im nešto treba UVIJEK pronađu neki način da od vas traže neku uslugu. A onda ti isti UVIJEK imaju ispriku da vam se ne jave kada nije u pitanju njihova korist. Eto, takvim ljudima smo mi okruženi, UVIJEK.

I onda zapamtiš-ne zapamtiš-nije bitno...Ionako UVIJEK ostaneš povrijeđen. Povrijeđen jer...ljudima bi UVIJEK najradije pomogao. Ali tvoj trud nikada nije cijenjen. I onda UVIJEK ostaneš budala.

A onda ti sestra te osobe kaže: "Nema para da ti se javi."
A ja se samo sjetim ove priče "Uvijek".

Najgore je što se od ovakvih osoba ne možeš udaljiti. A tako bi htio....morima, obalama, brdima, kulama, zidinama, ruševinama, špiljama, rijekama, mostovima, cestama, šumama... Ali te osobe na uglu čekaju upravo vas.

Pička im materina

Ponekad se zamislim nad svojim snovima. Ne govore li nam oni nešto? možda nam ukazujući na djelice ukazuju na cjelokupnu sliku...
Sanjala sam da smo bili puno mlađi, on i ja, prva moja ljubav. I voljeli smo se, zaista, kao nekad, ali dolazili smo do glupih raspravi i razmirica koje tada nismo mogli rijesiti. I tako smo se rastali, voleći jedno drugoga, a zbog čega? probudila sam se s istim onim osjećajem kao u snu, zarumenjena, a potpuno hladna, znajući da je ovo kraj...

I to me nagnalo na razmišljanje...Možda bi još i danas bili s našom prvom ljubavi da smo imali iskustvo kako riješiti neke nesuglasice, možda bi ta ljubav bila čista i neumrljana od pokvarenog svijeta, možda bi bili sretniji i ponosniji na dugovječnost u ovo kratkom životu...

Htjela bih ga potražiti danas, ali ljudi jako brzo grade svoje nove živote. Ja, ono što sam nekad bilajedini element, sada to više ni u kojem slučaju nisam. Lica se zaboravljaju, tijela također...ali ovog osjećaja ja se ne mogu riješitit...proganja me...i ja moram otvoriti tu kutiju prošlosti...

I kako da pričama sama sa sobom? Ovako, u sretnoj vezi, licemjerno se osjećam... Voljeti nekoga,a razmišljati o prvoj ljubavi zvuči tako lažno...Prošlo je već godina i godina...

Al Eru što bi ti on uopće mogao reći na to nego...Idi dalje...

A ja danas, više no ikad, želim mu svu sreću svijeta i da bude sretniji nego ikad...

Voljela bih još osjetiti njegov dah na svojoj koži i pomilovati još jednom njegove pramene kose koje su mi tako pobjegli niz ruku...Zašto me je ostavio? Lišće pada, sunce žeže, snijeg pada, a njega nema... Zamara li se i on izmjenama vremena, pita li se kakva je budala bio -zašto jednostavno nije ostao? Šutnja je odnijela posljednje tragove. Prvo one njegovih nogu, potom auta. Ja sam još malo ostala gledajuć' u daljinu, u te tako drage mi tragove, a sada blijedim i ja s njima pitajući se hoće li me ikada potražiti. Hoće li mi reći zbogom, ono isto zbogom koje nikada nije izgovorio koje je ljubomorno i sebično čuvao za sebe kao kakav sakriveni dio svoje podsvijesti. Zašto nije rekao zbogom i razriješio me ovih misli? Jednog dana doći će, sigurna sam, oh tako je već blizu. Možda i ovog trena stiže... Samo da jednom skinemo krinke života i ostanemo goli pred sobom samima... da se osjetiš zbrinuto...da se osjetim voljeno...ništa jednostavnije od toga...kao nekad. Da zaboravimo na zbogom, da si kažemo dobar dan...jer uostalom zbogom nikada nije ni bilo....samo pogledi u daljini... Samo je trebao reći....a ne ostavljati otiske.





Hladno je. Ugasit ću svijeću i još jednom usnuti sama. Prostran je krevet, a tako mala duša da bi još nekog ovdje pustila.

Zauvijek s tvojim otiskom na usnama... u vječnom iščekivaju....venem.